Opis
O knjizi Čovjek koji je pušio Bibliju
Život Wilhelma Buntza, autora knjige Čovjek koji je pušio Bibliju, bio je jedan veliki test izdržljivosti: kao dojenče rođena ga je majka napustila, a otac ga je otpremio u dom. Kao mladić skrivio je smrt jednog čovjeka. Maloljetnički zatvor, sudnica, uvjetna kazna – to je bio uobičajeni životni ritam.
Buntz u samici poseže za Biblijom. Nakon što bi pročitao jednu stranicu, istrgnuo bi je iz korica i smotao si cigaretu. To je radio sve dok nije došao do Novog Zavjeta, kada ga je ono što je pročitao pogodilo ravno u srce. Bog nam kaže: Vjeran sam poput ljubećeg Oca.
Pitajući se je li to moguće, Wilhelm se odvažio na prvi korak u sasvim novom smjeru…
Obično priželjkujemo da nam se Božja Riječ spusti iz glave u srce. Ovom se čovjeku spustila iz pluća u srce – doslovno!
Wilhelm je do mirovine u listopadu 2017. radio u Domu za slijepe u Freiburgu kao socijalni radnik. Oženjen je i otac je dvojice sinova. Ovaj bivši robijaš danas živi prema motu: „Hajdemo opustošiti Pakao i naseliti Nebo!“
Na priču o Wilhelmu, koji je u zatvoru popušio gotovo cijelu Bibliju, naletio sam jedne večeri u Palestini, na YouTubeu. Težina životne priče, krutost kroz koju je Wilhelm prošao, rane koje su mu zadali i nasilje koje je on sam počinio, s jedne strane, a njegova blagost, promjena, obraćenje, uvjerljivost riječi, jednostavnost, sućut i snaga ljubavi, s druge, djelovali su na mene iznimno uvjerljivo. Dirljivo. Ova priča i način kako ju je Wilhelm pričao u toj polusatnoj televizijskoj emisiji razlozi su radosti kojom pozdravljam prijevod njegova svjedočanstva na hrvatski jezik.
Bog je živ. U životu Wilhelma Buntza to je nedvojbeno i vidljivo. (…)
Možda svjedočanstvo čovjeka koji je trebao popušiti cijeli Stari zavjet dok dospije do Božjih riječi koje su mu promijenile život pomogne nekome da svoj mali, a najvažniji životni korak učini unatoč okruženju nevjere i unatoč mraku u nutrini. To je najbolji put u otkriće da je Bog živ i da je njegova riječ istinita.
Iz predgovora hrvatskom izdanju koji je napisao je fra Ante Vučković, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu
Iz knjige
Kad je moja majka doznala da je trudna, rekla je mome ocu na teškom švapskom dijalektu: „Ne želim to dijete.“ …položila me u dječji krevetić i nikada me više nije pogledala. (…) O meni se brinula najstarija sestra Sabine, više loše nego dobro, što je normalno za četverogodišnju curicu. Promatrala je majku s jednogodišnjom Claudijom i oponašala što radi s njom. …hranila me nečim nejestivim i mazala nečim neprikladnim za dječju kožu, umatala me u novinski papir. Vrištao sam kao da mi netko dere kožu – gotovo neprekidno. Nedugo zatim majka više nije mogla trpjeti moje vrištanje; zgrabila me i uputila se u obližnje polje. Ondje me samo odbacila pored puta, ostavila uplakanog i produžila.
*
Jednom sam bio u zatvoru u Pforzheimu kako bih svjedočio. U publici je sjedio Marino, čovjek koji služi trostruku doživotnu. Čuo je moje svjedočanstvo i molio me za razgovor. Znali smo se otprije, i rekao mi je: „Znaš, Willi, kad sam čuo da si postao pobožan, pomislio sam si: koja dobra predstava! Daj pet! Čim te otpuste, sve će opet po starom.“ Pogledao me i nasmiješio se: „Ali danas sam te gledao u oči. Prije ti je pogled bio leden, mrtav. Danas kad te gledam u oči, žive su. Vjerujem da se isplati razmisliti o tome o čemu si upravo pričao.“
*
Usprkos svemu nisam mogao prihvatiti Boga kao Oca. Taj je pojam za mene bio previše negativan. Nisam bio u stanju moliti Očenaš. Nisam se mogao moliti Bogu kao Ocu. I pitao sam se kako je Bog mogao dopustiti da njegov Sin tako trpi na križu. Tim mi je više bilo važno dovesti u red i moj odnos s ocem. Slutio sam: moj problem s Nebeskim Ocem usko je vezan za moj nerazriješen odnos s mojim zemaljskim ocem.
Recenziju knjige Čovjek koji je pušio Bibliju možete pročitati ovdje.
Recenzije
Još nema recenzija.