Opis
Uz knjigu Ekumenska trilogija
Molio bih svoje kolege protestante da ne zavide rimokatolicima. U knjizi prof. dr. Kolarića i sami protestanti će o svojim gibanjima naučiti više nego tijekom tečajeva u svojim učilištima. Ne tvrdim da su njihove škole bile loše, nego vidim da je Ekumenska trilogija bolja. Zapazit ćete to i vi, ukoliko se upustite u čitanje ovog znatnog – i zamašnog – djela. Rekao sam „čitanje“. Pogriješio sam. Kao da sam kazao da se u slastičarni objeduje. Ova knjiga je kao slastičarna. U njoj je mnogo kolača, sve slađi od slađega, i sve privlačniji od privlačnijega. Jednostavno, ne zna čovjek kako da se postavi. Ekumenska trilogija nije slatkiš.
Ona je slastičarna. U njoj se uživa i blago onome tko to ume. Zato, drage kolege i koleginice, dragi prijatelji, oprez. U slastičarni se obraća pozornost na količinu uzetih slastica. Slatko je izazovno, ali treba mudro uzimati. Ekumenska trilogija se ne čita. Ona se proučava, studira. To ne ide u velikim zalogajima. Uzeti malo i dobro sažvakati.
„Ekumenska trilogija”
Djelo enciklopedijskog sadržaja podijeljeno je na tri velika dijela, kojima je pridodan Ekumenski dodatak. U prvom dijelu govori se o temeljnim teološkim pojmovima, kao i o najznačajnijim kršćanskim zajednicama formiranima tijekom prvog tisućljeća (posebice raznim crkvama proizašlim iz reformatorskog pokreta). U drugom dijelu sintetizira se činjenica razjedinjenosti i podjele kršćanstva, odnosno ispadanja iz zajedništva Pracrkve. Povijesno postojanje Bizantskog carstva stvorit će pravoslavlje i oformljenje četiri patrijarhata (aleksandrijski, carigradski, antiohijski i jeruzalemski) koji s patrijarhatom staroga Rima čine zajedništvo jedinstvene Crkve. Tu će biti riječi i o crkvenim zajednicama proizašlim iz Reformacije, kojih je danas oko 320. U trećem dijelu tumači se povijest ekumenskog pokreta, unutar kojega čitatelj ima priliku iscrpno se upoznati s hrvatskom ekumenskom baštinom i njenim kontroverzama. U četvrtom dijelu, kao i u Dodacima, riječ je o sve brojnijim religioznim pokretima i prirodnim religijama.
Razgovarao: Hrvoje Lončarević
Hrvatsko slovo, 22. i 27.7.2016.
Povelja “Josip Juraj Strossmayer” za humanističke znanosti
Zagreb, studeni 2006.
prof. dr. sc. Juraj Kolarić
Postoje uvjeti za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve
Kakvo je danas ekumensko stajalište Srpske pravoslavne crkve?
Kako ocjenjujete ukupnu ekumensku situaciju između Katoličke crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne crkve?
Činjenica je da su se dosadašnji napori na ekumenskom području na našim prostorima odvijali na relaciji Katoličke crkve i Srpsko pravoslavne crkve, koje su bile u bivšoj Jugoslaviji dominantne. Nakon Drugog vatikanskog sabora katoličko – pravoslavni dijalog doživio je svoje uspjele, ali i manje uspjele trenutke, o čemu postoji brojna teološka literatura. Međutim, brutalna srpska vojna agresija na Hrvatsku koja je započela tzv. „balvan revolucijom“ 1990., a nastavila se krvavim Domovinskim ratom, čini se da je zaustavila na dulje vrijeme započeti proces ekumenizma. Zapravo, bezrezervnim svrstavanjem Srpske pravoslavne crkve, njezine hijerarhije i najvećeg dijela njezinih vjernika uz agresora na Hrvatsku, srpsko je pravoslavlje otpjevalo ,,requiem“ ekumenizmu!
Srpski pisac Milorad Tomanić u svojoj knjizi „Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“ (Beograd, 2001.) piše o događajima koji su se zbili nakon „balvanske revolucije“ 1990. Srbija je u prosincu 1990. dobila dva „vožda“, crkvenog i duhovnog u osobi patrijarha Pavla, a političkog i nacionalnog u osobi Slobodana Miloševića.
U procesu izgradnje „novog srpskog poretka“, uz srpske znanstvenike okupljene oko „Srpske akademije nauka i umetnosti“ (SANU) i uz književnike, nalazili su se i episkopi Srpske pravoslavne crkve kao glavni konstruktori Velike Srbije. Nastojanja da se Srbi uvjere kako su poseban narod te da su uvijek započinjali „pravedne ratove“, rezultirali su brutalnom vojnom agresijom na Hrvatsku. Toj skupini u promicanju velikosrpske nacionalne vizije pridružila se Srpska pravoslavna crkva u kojoj su se isticala trojica teologa – monaha, sljedbenika Justina Popovića: A. Jeftić, I. Bulović i A. Radović, kojima se pridružio raško-prizrenski vladika A. Radosavljević.
Tako su se pod jednim krovom našli scenaristi novog srpskog poretka koji su omogućili Slobodanu Miloševiću politički i nacionalni uspon. Nažalost, Srpska pravoslavna crkva nije niti jednom riječi osudila vojnu agresiju na Hrvatsku, već ju je podupirala i pomagala i tako se uključila u prljavi i osvajački rat na povijesnom, etničkom i državnom području Republike Hrvatske.
Kakav može biti suživot između katolika i pravoslavnih nakon tih apokaliptičnih zbivanja u Hrvatskoj?
Teško je i nezahvalno prognozirati! Jedno je sigurno. Ovim postupcima Srpske pravoslavne crkve hrvatski katolici osiromašeni su za jednu nadu, ali su postali bogatiji za jedno novo vjersko iskustvo. Na kraju, ostaje činjenica da suverena Republika Hrvatska svim građanima i vjernicima, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost, jamči sva vjerska i nacionalna prava. Kao kršćani i katolici Hrvati moraju biti tolerantni prema svima, makar druga strana to ne prihvaćala.
Ako Srbi u Hrvatskoj žele biti lojalni građani Hrvatske, smatrajući Hrvatsku svojom domovinom, onda su dobrodošli, a to znači ekumenizam bez pokojnog ,,YU – predznaka“ još ima šansu u Hrvatskoj, bez obzira što su mnogi katolici uvjereni da je on ne samo nemoguć, već i besmislen, misleći, vjerojatno, na pismo srpskog patrijarha Pavla, koji je 1991. napisao lordu Carringtonu: „Vreme je da se shvati da žrtve genocida (tj. Srbi, aut. nap.) i njegovi negdašnji, a možda i budući vinovnici (uzročnici, krivci, Hrvati, aut. nap.) ne mogu živjeti zajedno“.
Aleksandar Birviš, prof.dr.
