Opis

Priča o običnoj ženi koja se je našla u nepoznatom svijetu raka

Mnoštvo knjiga nudi medicinske savjete o raku, ali „Imam rak, ali on nema mene“ je drugačija. U njoj žena, Kate Dooher, oboljela od raka jednostavnim riječima, kronološki iznosi iskustvo dijagnosticiranja i liječenja. Knjiga obiluje praktičnim savjetima i predlaže razne mogućnosti podrške oboljelima od raka.

„Imam rak, ali on nema mene“ priča je o običnoj ženi (i njezinoj obitelji) koja se je najednom našla u nepoznatom svijetu raka. Ali to je i priča o mogućnostima, o hvatanju ukoštac s izazovima, o radosti prijateljstva, te o ljepoti življenja i vrijednosti svakog proživljenog trenutka.

Riječ autorice

„Ne može se živjeti bez vjere i nade da postoji svjetlo na kraju tunela. Želim s vama podijeliti svoje iskustvo i kako sam se pritom osjećala. Također i spoznaje do kojih sam došla, kao i ostale stvari koje sam putem naučila. Moram dodati i da sam samo obična žena i da pišem iz svoje pozicije. Ja sam išla jednim putem, a vaš se može razlikovati. Nemojte se zbog toga brinuti, ne postoje apsoluti u toj igri. (…) Ono što vam želim reći, dragi moji čitatelji, jest da shvatite ovu knjigu kao moj dar vama. Uzmite iz nje ono što vam pomaže. Molim Gospodina da vam on bude utjeha, da vam pomogne razumjeti proces koji se događa u vama ili nekomu koga volite te da ga preživite i pritom se možda i kojiput nasmijete. Moja priča sadrži i plač i smijeh, a možda će tako biti i kod vas.“

Kate Dooher, autorica

Iz knjige Imam rak, ali on nema mene

„Koliko mi je preostalo?“

Kad je moj strah potvrđen, uputili su me u malenu prostoriju, u kojoj sam bila sama, i dobila veoma sladak čaj. Ljubazna sestra stalno mi je postavljala pitanje želim li komu telefonirati. Nisam se mogla sjetiti niti svojeg broja, a kamoli čijega drugoga. Nisam si mogla ni zamisliti da nazovem obitelj ili prijatelje i kažem im: ‘Upravo su mi rekli da imam rak – možete li doći i povesti me?’ Samo sam htjela ponovo vidjeti doktora i doznati što se može učiniti i dobiti odgovor na najvažnije pitanje: ‘Koliko mi je preostalo?’ Dao mi je jasne odgovore na prvo pitanje. Rekao mi je da imam dvije mogućnosti…

„Sebe sam stavljala na zadnje mjesto“

Shvatila sam da je rak bolest i da moram čuti tu riječ, bolest, i razmisliti o tome što ju je moglo uzrokovati. Neke su stvari bile sasvim jasne. Bila sam izložena strahovitu stresu na poslu i kod kuće. Nešto od toga možda sam mogla izbjeći, ali neki su pritisci bili izvan mojeg nadzora. No razmišljala sam na način da moram preuzeti određene odgovornosti i promijeniti svoje životne uzuse. Morala sam pronaći način kako da vratim ravnotežu u svoj život i više se brinem za sebe. Kao što sam bila rekla, poput mnogih žena, stavila sam sebe na zadnje mjesto, a druge ispred sebe.

„Za neke je rak značio kraj njihova puta na zemlji, ali…“

Od svoje sam dijagnoze stekla puno iskustva o životu s rakom i umiranju od njega. To uvelike pripisujem svojoj želji da budem s drugima, drugim riječima, kao da sam se sama javila za to. Ali također mislim da je to više fenomen koji pokazuje pojačanu svjesnost, jer i sama imam pedeset i nešto te sam se pridružila „klubu“. Kad se jednom pročuje da imate rak, svi vam prilaze. Na neki način tako smo i mi došli do ovog razgovora – jer smo povezani zajedničkom prijetnjom, rakom. Stoga moja priča ne bi bila cjelovita ako vas ne bih upoznala s ostalim svojim prijateljima. Neki su od njih ozdravili, a neki nisu. Za neke je rak značio kraj njihova puta na zemlji, ali mislim da su svi doživjeli rast i iscjeljenje, iako ne i tjelesno ozdravljenje.

Više o knjizi možete pročitati ovdje.