Hagioterapijska antropologija proučava čovjeka s aspekta njegove duhovne duše ukoliko je ona izranjena i potrebna terapije. Takav pristup je nov i opravdan. Opravdan je jer je čovjekova duhovna duša središte čovjeka i ishodište svega što se naziva čovjekom. Osim toga izranjenost njegove duhovne duše uzrokuje gotovo sedamdeset posto čovjekovih bolesti, te je terapijsko djelovanje na području duhovne duše relevantno za razumijevanje i liječenje većine čovjekovih bolesti. Na žalost, do sada se jedva sistematski proučavala čovjekova duhovna dimenzija u duhovnoj duši, zbog čega su brojna znanstvena istraživanja ostala neuspješna, a čovjek i njegov organizam neistraživ.

Filozofija nešto iz temelja o čovjeku govori u filozofskoj antropologiji, no ni ona ne prepoznaje čovjekove patnje, traume i duhovne boli. Jedan dio tih patnji je pokušala izreći egzistencijalistička filozofija, ali odviše negativno i beznadno, a ne u duhu terapije. Stoga sam osjetio snažan poticaj da se dadem na istraživanje čovjekove duhovne dimenzije, koja djeluje preko duhovne duše i posebno na istraživanje trauma, boli, patnji, ranjenosti i bolesti duhovne duše te traženje adekvatne terapije za patologiju duhovne duše.

Shvatio sam da znanstveni pristup istraživanju duhovne duše, njezine patologije i terapije, obuhvaća sve ljude i otvara vrata za terapiju svakog čovjeka bez razlike na njegovo uvjerenje i životne stavove. Stvoritelj je stvorio svakog čovjeka, te u prirodu i čovjeka stavio za sve jednake zakone. Držimo li se tih zakona doći ćemo do zdravlja, ako ih kršimo oboljet ćemo.